Lord Byron

Ona ide

Ona ide u svetlu lepote
Ko noć blaga u zvezdanom sjaju.
Sve što ima u svetu krasote:
Svetlog, tamnog – njene oči daju
Sve nežnosti, i divote s njima,
Što dan blistav ne može da ima.

Ni zrak manje, ni ti više sama
Sen u valu crnih joj vitica
Il u skladu loknica, il prama
Što se spušta preko njenog lica,
Preko čela, gde čedne, spokojne
Misli – svoga mesta su dostojne

Na tom licu koje ozarava
Srećni osmeh večite vedrine;
Gde dobrotom svakog očarava
Mirni odsjaj večite vrline,
Na tome se divnom licu čita
Ljubav – mirna, nevina i večita.

Gle, ide lijepa kao noć



Gle, ide lijepa kao noć kraja
Zvjezdanog neba, vedrih klima,
Sve najljepše od mraka i sjaja
U liku svom i oku ima,
Umekšanom svijetlom raja,
Što od neba ga dan ne prima.

Tek sjena jača, manja zraka-
I slabi slast neiskazana
U valu njenih uvojaka,
Il' blaga svjetlost, licu dana,
Gdje kaže slatka misao svaka
Svu draž, čistoću svoga stana.

S tog obraza i čela nježna
-Što tiho je, a riječ ne gubi-
Smiješci zbore i boja nježna,
Da njenu prošlost blagost rubi,
Da ne zna duh njen zemnih čežnja,
A srce njeno čisto ljubi.

Žena

Malo taj, mislim, pozna ženske grudi
Tko s uzdahom steć' želi ljubav njenu;
Zar mari ta za srce kog zaludi?
Obaspi hvalom svog idola zjenu;
Ne preponizno, jer će u tom trenu
Prezret ti trud, čak i tvog stiha čar;
Ako si spretan, nježnost skrij; za ženu
Drskost još uvijek najbolja je stvar:
Ljuti je pa je tješi, okrunit ćeš žar.

Sunce svih bez sna

O tužna zvijezdo, sunce svih bez sna!
Što iz daljina suzna treptiš sva,
Što u noć sjaš al' ne goniš tim mrak,
O kakve davne sreće ti si znak!

Tako sja prošlost, svjetlost sveg' što minu,
Što blistava je, al' nema toplinu;
Zuri u tami Bol u sjaj tvoj blijed,
Jasan, al' dalek - čist, al' kao led!

Kad rastasmo se tada
uz muk i suza breme,
a bol nam srca savlada,
na vrlo dugo vreme,
bled, hladan, obraz ti posta,
ko led sam celov tvoj;
a meni tek tuga osta
kroz ceo život moj.
Tog jutra rosu ledenu
sred svog osetih čela
ko hladnu strepnju jednu
što obuze me cela.
Ti skrši zavete svoje;
sad mnogom pripadaš, znam;
kad ime spomenu tvoje
i mene samog je sram.
O tebi priča svud bruji,
za me posmrtno zvono;
kroz srce jeza mi struji
što te ljubljaše oni?
Ti nikome od tih ljudi
ne beše tako znana;
bol osta sred mojih grudi
i večno živa rana.
Mi sastasmo se tajno;
sad tajno pamtim, smerno,
što srce ti nehajno
već presta biti verno.
A sretnem li te kada
kroz mnoga leta duga,
moj pozdrav biće tada
sav pusta, nema, tuga

Ko putnika što mami novog
Ime na hladnoj grobnoj ploči,
Nek moje ime s lista ovog
Privuče tako tvoje oči.
I kad ti opet pogled sleti
Kroz mnogo leta na to ime,
Ko umrlog se mene seti,
I znaj, tu srce leči s njime.

UPITAN KOJE JE
"porijeklo ljubavi"!


"Porijeklo ljubavi"! Ah,mene
Zašto to pitaš, kad to dade
Saznati se iz mnoge zjene:
Videć' te ljubav živjet stade!


Želiš znat kad će kraj joj biti:
Srce mi sluti, strepnja zna,
Dugo će čeznut, suze liti,
Al' živjet - sve dok živim ja.

MRAČAN MI DUH JE

Mračan mi duh je - o, brzo strune
Harfe dotakni da čujem njih;
Nek blagi zvuci uši mi pune
Uz prsta tvojih dodir tih.

Ako još nada puni grud meni,
Taj zvuk će je izmamit znat,
Ako još suza ima u zjeni,
Poteći će, i bol će stat.

Nek trzaj bude dubok i snažan,
Nek vedra nota ne bude prva;
Minstrele, čuj me, plač mi je važan
Prije neg' bol mi srce shrva,

Jer tuga je odnjihala njega
I duga, nijema bol i nesan,
Sad spoznat najgore od svega
Mora, i puknut - il' rodit pjesan.