Tin Ujevic

Notturno

Noćas se moje čelo žari,
noćas se moje vjeđe pote;
i moje misli san ozari,
umrijet ću noćas od ljepote.

Duša je strasna u dubini,
Ona je zublja u dnu noći;
Plačimo, plačimo u tišini,
Umrimo, umrimo u samoći.

Igracka vjetrova


Pati bez suze, zivi bez psovke,
i budi mirno nesretan.
Taste su suze, a jadikovke
ublazit nece gorki san.
Podaj se pjanom vjetru zivota,
pa nek te vije bilo kud;
pusti ko listak nek te mota
u ludi polet vihor lud.
Leti ko lisce sto vir ga vije
za let si, duso, stvorena.
Za zemlju nije, za pokoj nije
cvijet sto nema korijena

Zvijezde u visini

Ne ljubi manje koji mnogo ćuti
on mnogo traži, i on mnogo sluti,
i svoju ljubav (kao parče kruva
za gladne zube) on brižljivo čuva
za zvijezde u visini
za srca u daljini.
Ćutanje kaže: u tuđem svijetu
ja sanjam još o cvijetu i sonetu,
i o pitaru povrh trošne grede,
i o ljepoti naše svijetle bijede,
i u zar dana i u plavet noći
snim: ja ću doći, ja ću doći.

Visoki jablani


Oni imaju visoka čela,vijorne kose, široke grudi;
od gromora njina glasa šuma i more se budi,
a kada rukom mahnu, obzori svijeta se šire
i bune, i prodiru u vis, u etire.

Ali, za svoju snagu oni su zahvalni patnji,
bijedi, sužanjstvu, gladi i njinoj crnoj pratnji.
Oni imaju snagu vjere što živi u smaku
i vrelo svjetlosti što tinja u mraku
i sunce u oblaku...

Oni imaju polet orlova, srčanih zračnih ptica,
oni poznaju pjesmu naših najdubljih žica,
za svijet u slobodi. za svijet u ljepoti,
ljudi svojih djela, djeca svojih ruku,
rođena u plaču, sazrela u muku.

Njina muška desna neprestano zida
dvore čovječanstva. Dom Prometeida !
I gdje tinja savjest, kao iskra sveta
oko njih se kupi orijaška četa
za slobodu prava

Ali u samoći njihova je glava
ispravna i čista povrh mračne rulje
gdje ih ne razumiju glupani i hulje,
kao vršak divnih, zelenih jablana,
režući do munje vedri obzor dana.

Tako, uistinu, do njih vode puti,
gdje se pojas rijeke u dolini sluti,
gdje se sitno cvijeće plavi, ruji, žuti;
nagnuti u ponor, nebeskoga svoda
dok crvena jesen drumovima hoda.

Mi stupamo bijelim dolom u tišini,
oni, sami, gordi, dršću u visini,
muče žednu zjenu ili revnu opnu;
što ne mogu, što ne mogu da nas u vis popnu.

Povrh njina vrška gdje se pjesme gnijezde
samo vile lete, ili bure jezde;
a nad njima sunca; samo zvijezde, zvijezde!

SVAKIDAŠNJA JADIKOVKA


Kako je teško biti slab,
kako je teško biti sam,
i biti star, a biti mlad!

I biti slab, i nemoćan,
i sam bez igdje ikoga,
i nemiran, i očajan.

I gaziti po cestama,
i biti gažen u blatu,
bez sjaja zvijezde na nebu.

Bez sjaja zvijezde udesa,
što sijaše nad kolijevkom,
sa dugama i varkama.

- O Bože, Bože, sjeti se
svih obećanja blistavih,
što si ih meni zadao.

O Bože, Bože, sjeti se
i ljubavi, i pobjede,
i lovora, i darova.

I znaj da Sin tvoj putuje
dolinom svijeta turobnom
po trnju i po kamenju,

od nemila do nedraga,
i noge su mu krvave,
i srce mu je ranjeno.

I kosti su mu umorne,
i duša mu je žalosna,
i on je sam i zapušten.

I nema sestre ni brata,
i nema oca ni majke,
i nema drage ni druga.

I nema nigdje nikoga
do igle drača u srcu
i plamena na rukama.

I sam i samcat putuje
pod zatvorenom plaveti,
pred zamračenom pučinom,

i komu da se potuži?
Ta njega niko ne sluša,
ni braća koja lutaju.

O, Bože, žeže tvoja riječ
i tijesno joj je u grlu,
i željna je da zavapi.

Ta besjeda je lomača
i dužan sam je viknuti,
ili ću glavnjom planuti.

Pa nek sam krijes na brdima,
pa nek sam dah u plamenu,
kad nisam krik sa krovova!

IV

Miris ljepote struji u toj kosi,
njene su usne pune slatke varke,
njene su ruke drhtave i žarke,
ponor i plamen usred oka nosi.

— Ko hladna mana misao me rosi
na njezin pokret, a ko igra barke
sjećanje na te pune zjene jarke
kojima struje iskre i zanosi. —

— Mrzim te oči mračne i duboke,
kunem te noge pred kojima padam,
i altar tijela gdje u prahu ležim;

— božanska ženo, unuko visoke
pramajke Eve, pred tobom sam Adam,
i jer te volim, ja od tebe bježim. —

V

Ove su riječi crne od dubine,
ove su pjesme zrele i bez buke,
— One su, tako, šiknule iz tmine,
i sada streme ko pružene ruke.

Nisam li pjesnik, ja sam barem patnik
i katkad su mi drage moje rane.
Jer svaki jecaj postati će zlatnik,
a moje suze dati će đerdane.

— No one samo imati će cijenu,
ako ih jednom, u perli i zlatu,
kolajnu vidim slavno obješenu,
ljubljeno dijete, baš o tvome vratu.

VI

Je l' ikad čovjek omamljenim vinom
il kadom ruže crvene i strasne,
i bol, i razum umio da zgasne
ko ja moj jaz sa tvoga bića krinom?

Tvoja se ljubav čini violinom
sa četri žice, bezdnom pjesme jasne;
misli ti plave, nevine i krasne,
miomirisnim i čednim čeminom.

Od tvoje duše nebo počima,
a zvijezdu duha i veselje sjaja
ko simbol nosiš u tim očima.

Sa iskrom sunca i bokorom raja
ti čarno vladaš našim noćima
bez dara usne ili zagrljaja.

VII

Kad vidim njenu bijelu sliku
usred okvira svog prozora,
grudi mi trešte na muziku
beskrajnu, golu našeg mora.

I ja je vrebam kako čita
il neko tanko ruho veze
— a moja želja sva mahnita
ko drhtav listak gorske breze.

Groznica ište: Ti si ona
za koju mene rodi majka?
Molitvi mojoj cilj, ikona,
a mojoj mašti san i bajka?

Da svojim duhom tebi mogu,
a svojom usnom tvojoj rađi.
oprostio bih život bogu
i bio mlađi, ljepši, slađi.

VIII

Iz tvoga doma zijaju ovamo
ledena stakla sa nepovjerenjem,
a moje oči okrenute tamo
pilje sa željom, stravom, nestrpljenjem.

Sad poznam čamu neke stare kiše
i ravnodušni očaj šturih kuća;
no ova glava plamsa jošte više
i huđe praska ova krvca vruća.

Kakav su bezdan ova dva-tri metra
do tvoga lica što je nježnom svilom!
Vaj, teče kobni razmak jednog vjetra
međ mojim ognjem i tvojim profilom.

Da mi je mudro ostati na miru
bez želje tvojih cjelova i noći!
ne bih se bojo propasti u viru,
po kojem treba, ko po glavnji, proći!

IX

Božanska ženo, gospo nepoznata,
dokle, i kamo, mene misliš vući?
Hora je došla te ja moram tući
Zlatnim zvekirom na bešćutna vrata.

Od tvojih čari i od blijeska zlata,
od dvora strepim kuda imam ući,
a krto srce moralo bi pući
bez tvog osmješka, besmrtna Beata.

Dok sjaju sunca i blijedi mjeseci,
snatrim o zmaju ispred tvoga praga
i zlatnom klasju u toj mekoj kosi.

I preklinjem te: Nepoznata reci,
kakva te tuga iz daljine draga,
i još mi reci, gdje si, što si, ko si? —

X

Znaš da mi čežnja u čekanju sniva
da kroz jaz strave crni šaptač šapne;
ti pojmiš gordost kada volja zapne
i razum gdje se prepast svijeta sliva.

Ponos je zora moći, divna Diva,
on što plač priječi da u suzu kapne;
nek carsku dušu rulja na krst sapne,
odati neće tajne koje skriva.

Živjeti vrijedi zbog blijeska ljepote,
pa da nam borba svaku raskoš ote,
ni nisko rugo niti laska pasja

okaljat neće tvoje suho zlato,
ni ukrasti nam, blago bogodato,
suton što osmijeh lica tvog obasja.

XI

Blaženo jutro koje padaš
u svijetlom slapu u tu sobu,
već nema rane da mi zadaš,
počivam mrtav u svom grobu.

Možda ćeš ipak da potpiriš
pepelom iskru zapretanu —
jer evo, trome grudi širiš
čeznućem suncu, jorgovanu.

Dijeliš mi neke tihe slasti
kad o tvom zaru vidim knjige
na polici — i cijeli tmasti
vidik te sobe pune brige.

Za mene ipak nešto fali
u ovoj uzi bez raspeća,
na dragoj usni osmijeh mali,
u čaši vode kita cvijeća.

Blaženo jutro koje padaš
sa snopom svjetla u tu sobu,
već nema smrti da mi zadaš,
no vrati ljubav ovom Jobu.

Vrucica od Zene


Jer je u visini misli ponizena,
ja bih htio njeno zlo da mi je tudje;
ali slabo tijelo, okaljano sudje,
krvav demon zelje, opsjena je Zena.

Srce mre u strasti, grijehom plamti zjena
od ploti mi nema pakao sto ludje.
San je spola dosta da mi bijesno udje
u sva uda ludost i na usta pjene

Kipi mi krvi putena bjesnoca,
znoj pohote bije s uzarena cela,
sve su misli pjanstvo, neba vrela hula

i, dok bludno zedjam
zabranjena voca, izgara u grcu
lomaca mog tijela,
zapaljena divljim
ilinstakom cula.

Uhapšen u svojoj magli

Uhapšen u svojoj magli,
zakopčan u svojem mraku,
svako svojoj zvijezdi nagli,
svojoj ruži, svojem maku.

I svak žudi svetkovine
djetinjastih blagostanja,
sretne mrene i dubine
nevinosti i neznanja.

I na oblak koji tišti,
i na munju koja prijeti,
naša blaga Nada vrišti:
biti čisti. Biti sveti.

I kad nema Našeg duha
među nama jednog sveca,
treba i bez bijela ruha
biti djeca, biti djeca.

Žene među kraljicama

Božanske žene, sva ljepota svijeta
i lavska gordost i plahota srne,
kroz vaše čari uzvišene cvjeta
u plave dane, i u noći crne.

I, kada stopom punom svetog mira
budite zemlji ritam svih otkrića,
slutim vas srcem plamenim svemira,
slutim i ištem tajnu vaših bića.

Svaka je od vas rođena da vlada,
i da za prijesto pruži mliječno dijete;
carice tijela, samo usnom sklada
i usnom želje pitam: što hoćete?

Ko će mi dati ključe vašeg čuda
i odgonetku vaše zagonetke?
Kakvo tajanstvo kriju vaša uda
i koje nade statue vam rijetke?

Božanske žene, što u snu i slavi
čekate zoru pravednih oltara,
pred vašim likom koljeno se savi,
a srce, zvučni plamen, već izgara.

Sunčane duše, zjeni poklonika
zaman vas skriva zločinačka tama;
pobožnu ljudstvu fali vaša slika,
jer vi ste Žene među Kraljicama

ZAPIS NA PRAGU

Ove pjesme to nisam ja, iako sam ih ja napisao
Ovi jauci, to nisam ja, premda sam ih zbilja uzdisao.
Moj pravi život, ja sam samo disao.

Jer ja živim i kad pjesma umre. Ja živim i kad patnja mine.
Ima u meni nemira dragog, a ima i moje širine.
Ja puštam i drugog da govori za me.
A i sam govorim druge same.

Ja ne marim čovjek biti ako sam umio ljude bogovski reći.
O, ja. Ja sam od sebe i manji i veći.
O, ja.Moj drugi i moj treći.

Ja ne sanjam o sreći.No ne sumnjam o sreći.
Gle ovog dvojstva i trojstva moga:
ima u meni tmine,
no ima u meni i vedrine,
i moja divna sloga.

Noc u kojoj pljuste zvijezde


Nocas se zvijezde ore iz vjecna mira svoda.

Kamo se ruse zvijezde? Za lov im nemam mreze -
progutat ce ih eter i beskonacna voda.
Ruse se zvijezde u prostor svijeta bez ravnoteze.
Ko da ga veze?

Sto biva od mrtvih zvijezda? Idu u dim, u paru?

Nece li nove zore pojesti opca tama?
Nece li tkivo svijeta propasti u pozaru?
Ili ce zvijezde stici u ognjen sudar s nama?
Iskre, gdje je jama?

Gube se mahnite zvijezde u tajne svemirske rupe.

Ja molim pravo na najmanje parce meteora.
Da ove strasne vatre u lubanju me lupe,
da les moj plane u svetu lomacu odozgora,
smrt zvijezdanoga stvora.

Romar

Neću da bude imena
za mojih suza pakao
i čađu
moga krimena.

Ako sam često plakao,
svijetu sam grč sakrivao,
i
nisam duše takao.

Ako sam često snivao,
ja nisam sebe pojao,
i
nisam zvuk uživao.

Ja sam se sebe bojao
i zla sa mnogim
čarima,
i strah me skupo stojao.

I kad sam bos, s romarima,
po
golom trnu gazao,
ni mladima ni starima,

ja nisam rane kazao.

Zelenu granu s tugom žuta voća

Zelenu granu s tugom žuta voća
U kakvom starom spljetskom perivoju
Sanjarim s mirom dok se duša noća
I vlaga snova hvata dušu moju

Al čeznja drsće kao ptičje golo
Ko plava pjesma naglo prekinuta
Ko neko blijedo i beznadno kolo
Ko bosi prosjak na po' pusta puta

Sva ljubav moja usred ceste kisne
Moje je srce od sedam komada
Pod svakim mačem jedan plam da vrisne
Nad mojim dahom mramorna gromada

Tmurne se misli reska svjetla boje
Krv u moždane, mozak van da skoči
Nad mojim mrakom sijevaju tek tvoje
Tuđinska ženo, samilosne oči

Pobratimstvo lica u svemiru

Ne boj se! Nisi sam! Ima i drugih nego ti
koji nepoznati od tebe žive tvojim životom.
I ono sve što ti bje, ču i što sni
gori u njima istim žarom, ljepotom i čistotom.

Ne gordi se! Tvoje misli nisu samo tvoje! One u drugima žive.
Mi smo svi prešli iste putove u mraku,
mi smo svi jednako lutali u znaku
traženja, i svima jednako se dive.

Sa svakim nešto dijeliš, i više vas ste isti.
I pamti da je tako od prastarih vremena.
I svi se ponavljamo, i veliki i čisti,
kao djeca što ne znaju još ni svojih imena.

I snagu nam, i grijehe drugi s nama dijele,
i sni su naši sami iz zajedničkog vrela.
I hrana nam je duše iz naše opće zdjele,
i sebični je pečat jedan nasred čela.

Stojimo čovjek protiv čovjeka, u znanju
da svi smo bolji, medjusobni, svi skupa tmuša,
a naša krv, i poraz svih, u klanju,
opet je samo jedna historija duša.

Strašno je ovo reći u uho oholosti,
no vrlo srećno za očajničku sreću,
da svi smo isti u zloći i radosti,
i da nam breme kobi počiva na pleću.

Ja sam u nekom tamo neznancu, i na zvijezdi
dalekoj, raspredan, a ovdje u jednoj niti,
u cvijetu ugaslom, razbit u svijetu što jezdi,
pa kad ću ipak biti tamo u mojoj biti?

Ja sam ipak ja, svojeglav, i onda kad me nema,
ja sam šiljak s vrha žrtvovan u masi;
o vasiono! ja živim i umirem u svijema;
ja bezimeno ustrajem u braći.

Ganutljive opaske

Prerano sam se rodio za ravnodušnost zemlje.
S vijekom moje duše umrle su gatke.
Našao sam istinu po svom srcu, a to je da su slatke
i patnje kad se u kutu mirna doma drijemlje.

Naučio sam ljubiti stvari sitne i nevažne.
I malenkost me o bitnom čaru uči.
Ja cijenim čašu vode i pogačice ražne,
a u dnu vode sna tek me oblak muči.

Ja cijenim na zemlji dobru jednostavnost
i nejasnoću, što je sunce od jasnoće.
Moja rijeka teče strujom zaboravnost,
daleko sam od kavge, tuče, zle riječi i sve zloće.

Od mene počinje era koja još ne poče.
Biti daleko, to je moja bit, i sebe skriti
u klupku borbe, mrtvac bez grobišne ploče
i bez potrebe, od milja, za se, na se suze liti.

Ima pod mojom kožom predragog Narcisa,
jer suviše je strasan naslijeđeni Adam.
I moja usna slasni eter sisa,
na crni usud nikad se ne jadam.

Još ću na kraju voljeti vrline
i pravi čovjek mene će da divi.
Jer gade mi se pljuvačke i sline
i shvaćam kad se prijateljski živi.

Prebolio sam strasti, pa i ljutu pizmu.
Prekužio sam gnjev na vjerolomstvo.
Prostosrdno se čudim vandalizmu.
Ja bivam mlađi. Svijete, ja sam tvoje potomstvo

OPIJEN I SAM

Danas je dan nežnosti, slobode,
pustio sam svoje zarobljene ptice
sa dlanova svaku ispraćam u svijet
da ih nebo kupa i očešlja let.
Sa mirisom mora primio sam dar
i oči su stekle modrog sjaja čar
da još uvek ne znam, opijen i sam
od prelijepog sna šta ću da ti dam.
Prisutan i bol, crven kao nar
Sav u vatri sna, sagoreće žar,
da ti sebe dam i osvojim više
ljepote za san od mirisa kiše.
Sad se plamen ne diže ko dim
i beskraj u tebi osvojiće mir.
Da ti u san žute iskre pružim
ja tonem u sebe i sunčani vir.
Ja u tebi ? Ti ne vidiš sebe.
Ući ću u more i postaću val,
i u školjki kad ostvarim tebe,
razbijem o hrid i natopim žal.

Otkuda dolazi večer

Otkuda dolazi večer nego iz tamnih kuća.
Večer se skriva u škripavim ormarima.
Slabo se povjerava domarima.
I večer je sablast kao sjena pruća.

Otkuda dolazi zima nego iz hladnih soba.
Zime ne biva u vjetru i snijegu.
Ona je u brigama što se iz bora legu.
Zima dolazi iz jeze u duši roba.

Odakle dolazi patnja nego iz traženja.
Patnja je zrelo voće puno važenja.
U njoj su uvijek svježa traženja.
I patnja biva od nesnalaženja.

Odakle dolazi smrt nego iz pitanja.
Ona je sa zvijezda a zvijezde u vinskoj kupi.
I smrt je križ, a križ zaplet crta kupi.
A naša smrt probija iz skitanja.

Odakle dolaze magle nego iz pjesama.
Magle su tlapnje što su sišle samo
iz baruština sanja što jasno ne znamo,
nisu magle oštri mlaz iz česama.

Odakle idu večer, sjena, patnja, smrt i magla?
One idu iz nevida našem vidu,
one idu iz ponora prema svijetlom bridu,
one idu iz praznine drumom zadnjem zidu.

Idu.

CESTITKA ZA RODJENDAN


1.


Na dan kada imah dvaesedam ljeta
u cvjetnom sjaju julskog perivoja
ko listak moje srce zatrepta
jer tebe srete, Izabrana moja.

Pleca mi kazu breme tvojih sjeta
a oci - ocaj sto ikad postoja
pokcerko Treceg Boga Parakleta
sa zvucnom dusom ticijih slavopoja

Niko mi nije reko tvoje ime
ni tvoju tugu preko parka pusta
ali neizbrisiv pecat Hjeronime

biljezi tvoja idealna usta
i ne znam ime, i ne znam prezime
al poznam bostvo usred hrama pusta.



2.

Na golo srce gazis stopalima
dok nudis Svijetlu umjetnicku glavu
i ti, sto vladas pjesnikovim snima
preovaploti vjecnu Vidosavu

Dostojna mira i veca od rima
sjajuc ovom horizontu plavu
donosis zlatno sunce drugih klima
i tvoju pjanu dusu mirisavu

I dokle dijelis gordi car pogleda
prosjackom ljudstvu carsku milostinju
tvoj vedri osmijeh kroz srca od leda

ko zora ruza u docnome inju
svu nasu staru misao izjeda
i potapa je u sinjem milinju.

ŠTO ŠAPĆE VODOSKOK

Uveče kada po basenu
ne voze više ljuske djeca,
vodoskok svoju pjesmu snenu
ponovno s bolnim šumom jeca.

Iz starog parka rijetki ljudi
odlaze tiho: neće noću
čovjek da budnom nogom budi
san kipa, sjenu i samoću.

A tada romon vodoskoka
u oblaku od bijela praha
ispuni suzom oba oka
šetača koji nema daha.

I sanjar čuvši u tišini
turobne riječi bolnog mlaza
krije ih duši u dubini:
jer to je Tajna što mu kaza.

II
A jutrom drag i draga slute
magleni odraz svoj u vodi,
pa premda njine usne šute,
oči im kažu da im godi.

Vodoskok voli polutame
kada se ljubav parkom šeće
i kad u dvoje vidi same
dragane, i u kiti cvijeće.

Ljubavni par ga dugo sluša.
Znači: i za njih riječ imade
zamamnu koja srca kuša
i budi za dan nove nade.

Da li razumije srce sneno
riječ perle što se mlazom skliže?
Meni se čini. Jer se - eno -
odjednom dragi stisli bliže.